Idemo u školu.....

 

       Polazak u I. razred osnovne škole jedan je od najvažnijih događaja u životu djeteta, ali i roditelja.

       Dijete ulazi u sredinu u kojoj će u krugu svojih vršnjaka  i u okvirima koje postavlja društvo razvijati, pokazivati i uspoređivati  brojne svoje osobine.

       U prvi razred osnovne škole upisuju se djeca koja do 1. travnja tekuće godine navršavaju 6 godina života. 

Kronološka dob nije jedini kriterij upisa djeteta u školu. Prije upisa procjenjujemo spremnost djeteta za školu, tj. promatramo i mjerimo različite aspekte dječjeg razvoja  koji su važni za udovoljavanje  školskim zahtjevima.

Najčešće govorimo o tjelesnoj, emocionalno – socijalnoj i spoznajnoj (kognitivnoj) spremnosti za školu.

ImageTjelesnu spremnost djeteta ispituje školska liječnica, a odnosi se na opće fizičko zdravlje djeteta.

Spoznajnu spremnost utvrđuje psiholog , najčešće ispitujući opću intelektualnu razvijenost, te neke sposobnosti kao što su vidna i slušna diskriminacija, grafomorika i sposobnost opažanja.  

Emocionalno – socijalna spremnost olakšava prihvaćanje škole i obveza jer dijete pri polasku u školu treba:

       - uspješno komunicirati i surađivati s vršnjacima i odraslima

          - odvojiti se od roditelja

          - primjereno dobi konrolirati svoje postupke i   osjećaje

    -   Ustrajati čak i kad ne uspije odmah

 

ImageNavodimo najčešća pitanja roditelja prije upisa u prvi razred:

1.  Mora li dijete prije upisa u prvi razred znati čitati i pisati?

Naravno da NE. Za učenje čitanja i pisanja ima vremena  tijekom školske godine. Vrijeme koje biste htjeli posvetiti učenju čitanja i pisanja možete upotpuniti igrama za razvoj motorike prstiju, koncentracije, pamćenja, razumijevanja i sl. S druge strane, mnoga će djeca spontano započeti procese čitanja i pisanja prije škole, bilo bi pogrešno u takvim slučajevima uskraćivati im to poučavanje.


2.  Ako dijete već zna čitati i pisati, hoće li mu to odmoći u prvim danima škole?

Djetetu to neće stvarati poteškoće. U razredu se primjenjuje tzv. individualizirani pristup, učitelj/učiteljica djeci koja su već savladala gradivo omogućuje rad na drugim, složenijim sadržajima.


3.  Što znači «spremnost za školu» i koje vještine dijete treba savladati prije polaska u školu?

Uobičajeno je govoriti da je spremnost za školu pitanje razvoja intelekta i percepcije, no očito je da ona uključuje i ostale čimbenike kao što su pažnja, živahnost i sposobnost da se izdrži rad u školi. S druge strane, za uspjeh u školi jako je bitna i emocionalna i socijalna zrelost koja varira od djeteta do djeteta. Zbog toga se provodi psihologijsko ispitivanje koje nam daje detaljnije podatke o svakom djetetu.

Izuzetno je dobro da dijete razvije svoju samostalnost u korištenju toaleta, da se zna samostalno svući i obući, brinuti se o svojim stvarima, da zna jesti bez pomoći, da se zna pravilno ponašati u skupini vršnjaka i prema starijima. Nastojite da dijete upamti svoje ime i prezime, broj telefona i imena roditelja.


4.  Kako kod djeteta razviti pravilan pristup školi?

Dijete poput spužvice upija sve vaše rečenice, a još više vaše radnje. Ne plašite ga školom, radije se pred njim s veseljem prisjetite svog boravka u školi, govorite o tome kako imate povjerenja u njega, kako će on uz trud savladati gradivo, napravite male rituale od kupovine prvih stvari za školu, posebno obilježite prvi dan škole… Kad krene školska godina, uključite se u školske aktivnosti koje su namijenjene roditeljima, svaki dan odvojite vrijeme u kojem ćete se posvetiti svom školarcu, iskazujte zainteresiranost, pohvalite svaki uspjeh vašeg malog đaka.


5.  Primjećujem da se moje  dijete boji škole.

Najvjerojatnije se radi o strahu od odvajanja. Mnoga se djeca prvih dana ili tjedana mogu osjećati tjeskobno jer se susreću s mnogo novih stvari odjednom. Razgovarajte s njime, dokučite što ga najviše plaši – neka se boje da ih nitko neće dočekati kod kuće, druge je strah glasne djece i sl. Pomognite djetetu tako što ćete mu reći da ste se i vi bojali kao mali, i da ste taj strah prevladali i s vremenom jako zavoljeli školu. Isto tako nemojte mu s početkom školske godine natovariti puno novih obaveza (npr. nove vanškolske aktivnosti, nove obaveze vezane uz kućanstvo i sl.) – dopustite mu da se navikne na novi raspored.


6.  Moje dijete nije naviklo samo stjecati prijatelje, nije išlo u vrtić i nema iskustvo «života u grupi».

Povedite dijete u park ili na druženje s djecom iz susjedstva (pozovite nekoliko njegovih vršnjaka na druženje), pokažite mu kako se upoznajemo, kako se uključujemo u igru i sl. Zajedno se igrajte društvenih igara u kojima uvijek netko izgubi (npr. Čovječje ne ljuti se i sl.) – na taj način dijete uči kako prebroditi prve poraze, ali uči i surađivanju u igri. Isto tako vrlo je važno naučiti dijeliti i poštivati tuđe stvari.


7.  Moje je dijete razigrano i nema osjećaj reda.

Roditelj može pomoći djetetu razviti osjećaj odgovornosti tako da ga zamoli da svoje stvari uvijek stavi na određeno mjesto. Počnite s jednom ili dvije – npr. cipele i jaknu. Nakon što ga pohvalite svaki put kad to napravi dobro i vi vidite da je taj dio «usvojio», možete nadodati nove zadatke. Nauči li kod kuće da sve ima svoje mjesto, lakše će mu biti u školi u kojoj se očekuje da izvršava radne zadatke. Važno je da dijete već u toku neposredne pripreme za polazak u školu dobije u svom domu vrijeme i prostor za neometan rad. Dovoljno je osloboditi jednu policu za školske knjige i pribor i osloboditi kuhinjski stol u jednom periodu dana, te omogućiti djetetu da radi u relativnom miru. Važno je da to bude uvijek isto mjesto, da ga dijete doživi kao svoj prostor za rad i sl. Za početak je dovoljno da dijete na tom mjestu rješava manje zadatke u razdoblju od 5 min., a zatim da pomalo vrijeme produžimo do 30 min neposredno pred polazak u školu.

Neka djeca ne žele sjediti nenavikla na takav način rada – djetetu ponudite zanimljive igre i aktivnosti koje se igraju za stolom i pridružite mu se u igri.


8.  Moje se dijete uvijek rasplače kad doživi neuspjeh.

U prvom razredu se s ocjenjivanjem započinje u drugom polugodištu, dok je prvo polugodište vrijeme praćenja i uvođenja djece u školski život kroz igru i rad. Dobro je na vrijeme upoznati dijete s činjenicom da će ga u školi ocjenjivati i uspoređivati s drugom djecom. Posebno treba naglasiti da njegova uspješnost u školi neće utjecati na našu ljubav prema njemu. Ali, isto tako mu pokažite da vježbanjem neke aktivnosti može napredovati u njoj i postati sve bolje, da je vrijedno truditi se. Društvene igre, kompjutorske igrice i sl. izuzetno su dobre aktivnosti, ali i tjelesne aktivnosti i sport.


9.  Dijete ne izgovara sve glasove točno, može li mu to predstavljati problem u školi?

Najmanje godinu dana pred polazak u školu, trebalo bi obratiti pozornost na djetetov izgovor glasova i u slučaju da postoje teškoće uputiti se logopedu . Neka odstupanja u govornom i jezičnom razvoju mogući su znak da bi dijete moglo imati teškoće u usvajanju čitanja i pisanja.

 

10. Kad dijete može ostati samo kod kuće?

 Obiteljski zakon je jasan, djecu predškolske dobi ne bi trebalo puštati samu kod kuće. Znači li to da je polaskom u školu prihvatljivo da je dijete samo kod kuće?

Neki roditelji tome pribjegavaju jer, kako kažu, nemaju drugog rješenja. Drugi pak roditelji smatraju da je njihovo dijete dovoljno zrelo da se brine samo o sebi već u nižim razredima osnovne škole.

Iako postoje vidljive razlike u zrelosti osnovnoškolaca, psiholozi smatraju da djeca do 12 god. ne bi smjela biti ostavljana sama ili pod nadzorom drugog djeteta. Naime, mnoge su studije pokazale da mlađa djeca nisu u stanju pravilno reagirati u mnogim situacijama niti izdržati duže vrijeme u samoći. Studija američkog Nacionalnog instituta za vanškolsko vrijeme (National Institute on Out-of-School Time) pokazala je da 35 % djece u 12. god. života spremno je preuzeti brigu o sebi, a da je tek 5% osmogodišnjaka to u stanju. Njihova je uputa da prije nego odlučite da dijete ostavite samo trebate dobro provjeriti njihovu svjesnost o tome što znači biti sam i provjeriti njihovu spremnost za to.

Oni predlažu da sebi i svog osnovnoškolca priupitate sljedeća pitanja:

·                  Zna li svoje puno ime, adresu i telefonske brojeve važnih osoba. Može li se uvijek sjetiti tih informacija.

·                  Poznaje li brojeve službi koje djeluju u slučaju nesreće. Ima li te brojeve negdje zapisane ili memorirane u telefon.

·                  Je li dovoljno zreo da glavni ključ kuće nosi diskretno (npr. u svom džepu ili oko vrata ispod majice). Razumije li važnost tog ključa i važnost        da uvijek ima ključ sa sobom i nikada ga ne predaje drugoj osobi.

·                  Zna li kako se pravilno javiti na telefon ili odgovoriti na zvono na vratima.

·                  Može li se pridržavati pravila da vrata kuće/stana moraju biti uvijek zatvorena.

·                  Zna li kako uključiti alarm (ako ga kuća ima) i kako ga isključiti po potrebi, razumije li važnost koda i potrebe za njegovom tajnošću.

·                  Zna li koristiti aparat za gašenje požara.

·                  Shvaća li važnost držanja u tajnosti podatka da je sam kod kuće.

·                  Može li pratiti osnovna pravila o sigurnosti, npr. da se uvijek javi kad dođe kući ili da se mora javiti vama (telefonski) kad negdje ide.

·                  Kako se nosio s prijašnjim kraćim odvajanjima kad je ostajao sam kod kuće. Kakva je bila njegova reakcija – strah ili se osjećao relativno    ugodno.

·                  Postoji li u blizini vašeg stana/kuće neka starija osoba koja je kod kuće dok je vaše dijete samo, možete li se na nju osloniti u slučaju neke        hitne situacije, poznaje li vaše dijete tu osobu i osjeća li se spremno pitati je za pomoć.

Donesete li na osnovu dobivenih saznanja ili usprkos njima odluku da vaše dijete ostane samo kod kuće, trebali biste uspostaviti osnovna pravila o ponašanju kad je samo kod kuće. Važno je da pravila budu što jasnija djetetu i da ih donesete zajedno – pravila bi se trebala odnositi na:

·                  posjete prijatelja

·                  gledanje televizije

·                  pisanje zadaće

·                  odgovaranje na telefon ili zvonjavu na vratima

·                  igranje vani ili odlazak kod prijatelja

·                  korištenje kućanskih aparata

·                  odnos s braćom/sestrama

·                  dužnosti u kući.

Vaša velika dužnost je da osigurate kuću, sklonite i zaključate sve opasne kemikalije, lijekove i sl. stvari.

Isto tako vrlo je važno da budete iskreni prema djetetu i da dolazite kući točno na dogovoreno vrijeme i da opciju “sam kod kuće” prakticirate više kao iznimku nego pravilo.

Zapamtite:

·                  nikad ne ostavljajte bebu ili mlađe dijete samo kod kuće, čak ni kad je zaspalo, čak niti na nekoliko minuta

·                  većina djece mlađe od 12. god. nije zrelo brinuti se samo o sebi na način koji se od njih očekuje kad su sami kod kuće

·                  čak i kad ostavljate djecu stariju od 12 god. same kod kuće uvjerite se da se osjećaju dobro u toj situaciji i da znaju sve što treba znati kako    bi se osjećali sigurno

·                  niti jednu osobu mlađu od 16 god. ne bi trebalo ostavljati samu preko noći.