Terenska nastava povodom Dana škole - 11.11.2011.

JEDNODNEVNI IZLET POVODOM DANA ŠKOLE (7.d i 8.c)

Plan izleta bio je ovakav: Jastrebarsko-Sveta Jana-Mlinareva iža u Dragi Svetojanskoj-Pisarovina-Donja Kupčina.
Kako je u naslovu i rečeno naša škola slavi svoj 19. rođendan, dakle odlučili smo dosadne učionice zamjeniti terenskom nastavom, tj. učenjem u prirodi.
Kada smo se svi udobono smjestili u autobusu, krenuli smo. Polazak je bio u 8:42 h. Ubrzo smo došli u Svetu Janu gdje su nas dočekala dva vodiča koji su nam pokazali tvornicu Jane. Pričali su nam o pogonu vode, o njezinoj starosti (7000 god.), o tajnoj recepturi proizvodnje Juicy i Nestea sokova...... Na kraju obilaska tvornice degustirali smo razne sokove koje smo dobili na poklon od svih zaposlenika tvornice Jane. Zatim smo se uputili prema Dragi Svetojanskoj, u Mlinarevu ižu. Tamo smo saznali puno zanimljivih podataka o tom zanimanju- mlinarstvu. Sve detalje o njegovoj ljubavi prema mlinu ispričao nam je mlinar Zvonimir Crnešćak kojeg smo čak i intervijuirali...... Sigurni smo u njegove podatke- ima puno iskustva jer se osamdesetogodišnji mlinar već dosta godina bavi svojim poslom. Kada smo završili s obilaskom etno sela, primila nas je gospođa Jasnica Vojvodić, koja radi kao učiteljica u osnovnoj školi gdje se nalazi etno zbirka. Ta zbirka sadrži razne predmete, stvarčice, slike, pisma i odjeću, tj. nošnje koje su muškarci šili. Sve navedeno vrlo je staro i zbog toga dragocijeno.... .... Zanimljiva činjenica je ta da je majka svoje najmlađe djete držala u koritu na valjku dok je njime peglala, istovremeno čuvala djete i pjevala mu. Kao odmor od puta i novih informacija dobro nam je svima došao ukusan ručak u restoranu „Jamnica“, centar Pisarovine. Tamo nam je bilo jako zabavno jer smo se zajedno smijali, pričali, glupirali se. Naše zadnje odredište na ovom izletu bio je Zavičajni muzej u Donjoj Kupčini. Razgledavali smo taj Zavičajni muzej uz pratnju kustosice koja nam je objašnjavala da su tada, u 20 stoljeću, kuće bile građene od hrastovine. Takva vrsta drvenih kuća zvali su se čardaci. Često su prokišnjavali, rušili se jer nisu imali temelje i znali su izbijati požari zbog lake zapaljivosti drva. U sredini tog malog sela nalazio se bunar kojim su se koristili svi stanovnici sela. Selo je imalo sve što je bilo potrebno: bunar, mlin, postolara, krojača.
Našem zanimljivom izletu došao je kraj, svi smo se ponovno našli u autobusu i radosno krenuli za Zagreb. Na povratku kući zajedno smo pjevali, smijali se, mahali ljudima kroz prozor... Bilo je odlično, čak i profesorima koji su se zabavljali s nama. Pred školu smo stigli točno u 17:00 h baš kako smo isplanirali.
Taj izlet nitko od nas neće zaboraviti jer je bilo i učenja i zabave baš kako treba!

By: Adna Filipović & Anja Bjelica, 7.d

REPORTAŽA S IZLETA

Danas ljudi da bi vidjeli nešto lijepo i/ili zanimljivo odlaze u druge zemlje, pa čak i preko oceana, dok im se pravo i domaće blago nalazi pred nosom. Ljudi bi trebali prvo upoznati svoju zemlju, a onda tek istraživati druge.Mnogi manja mjesta poput Jastrebarskog, Donje Kupčine i Pisarovine su nezamijećena i neposjećena, a njihova naseljenost i razvijenost se jako razlikuju od Zagreba i načina života u njemu, iako su vrlo blizu. Tog smo se dana u to još više uvjerile.
Krenuli smo iz Zagreba, prošli kroz Kerestinac, Rakov Potok, Klinča Selo, Jastrebarsko i došli do Svete Jane. Sa strane smo mogli vidjeti Samoborsko gorje i Okić grad na njemu koji smo posjetili u trećem razredu. Prolazeći kroz Kerestinac, zamijetili smo slabu naseljenost i nerazvijenost u odnosu na Zagreb. Vidjeli smo, među ostalim, propalu tvornicu aluminija i dvorac koji je nekoć bio zatvor iz kojeg je jednoga dana pobjegao veći dio zatvorenika, ali su ih na kraju uhvatili i strijeljali.Dok smo se vozili do Svete Jane, upitale smo nekoliko učenika o njihovim očekivanjima vezanim uz ovaj izlet. Većina ih je odgovorila negativno. Prošli smo i kroz grad Jastrebarsko koji izgleda kao veće selo, ali ima status grada. Na njegovom grbu možemo vidjeti jastreba i po tome zaključiti kako je mjesto dobilo ime. Napokon smo došli do tvornice Jane u Svetoj Jani. Ondje smo čuli puno zanimljivih činjenica. Neke od njih su: vrelo ili izvor vode Jane nalazi se 800m ispod zemlje, a voda Jana stara je 7000 godina (od zadnjeg ledenog doba). Tvornica Jana nastala je na livadi 2002. godine i proizvodi svjetski poznatu vodu i sokove koji se čak izvoze u Ameriku gdje su vrlo popularni. U izvrsnu kvalitetu vode i sokova mogli smo se i sami uvjeriti njihovom degustacijom.Nakon posjeta Jani, uputili smo se k Mlinarevoj hiži u Dragi Svetojanskoj.

Ondje smo naučili puno o životu ljudi prije stotinjak godina. Primijetili smo veliku razliku između našeg života i njihovog. Prije su obitelji od dvadesetak članova živjele u malim, drvenim ili betonskim kućicama od 15 metara kvadratnih. Svaka je žena morala znati tkati, plesti, heklati i kuhati da bi bila za udaju. U ono su se vrijeme žene obično udavale s petnaestak godina, a s devetnaest bi se već smatrale prestare za udaju.Ako bi neka žena zavoljela muškarca iz drugog sela, bila bi „protjerana“ iz svog sela pa i obitelji. Ženama (osim djevojčicama) nije se smjela vidjeti kosa. Nosile su posebne marame, a ispod njih dvije kartonske izbočine. Mlinareva žena nam je strpljivo pokazivala prekrasne narodne nošnje koje su se izrađivale ručno i bile vrijedno blago obitelji.
Zbog našeg velikog zanimanja odlučile smo postaviti mlinarevoj ženi nekoliko pitanja. Jedno od pitanja bilo je što misli o današnjem načinu života u odnosu na prijašnji način života. Vrlo rado nam je odgovorila na sva naša pitanja te objasnila da se ona prilagođava i poštuje novi, suvremeni način života i sve promjene koje on donosi. Nakon razgovora s mlinarevom ženom uputili smo se k mlinaru te i njemu postavile nekoliko pitanja. Pitale smo ga sviđa li mu se više način života u selu ili u gradu, a on nam je ispričao da se rodio u Dragi Svetojanskoj, a kao mladić se preselio u Zagreb „trbuhom za kruhom“ gdje je živio punih 48 godina. Prije četrnaest godina, čim je prestao raditi, vratio se u svoje rodno mjesto, jer, kako kaže, kod kuće je najljepše. Iako je život u selu teži od života u gradu, mlinar kaže kako su ljudi puno povezaniji, svi se znaju i međusobno se pozdravljaju na ulici čega u gradu, naravno, nema. Ipak,mi smo zahvalni na tome što živimo u razvijenom gradu i ne moramo koristiti ovakve toalete: (Poljski wc)
Pozdravili smo mlinara i njegovu ženu i uputili se prema osnovnoj školi u kojoj se nalazi etno zbirka svetojanskog kraja. Tamo smo ponovno slušali istu priču koju smo čuli u Mlinarevoj hiži. Nakon toga otišli smo u restoran na ručak u centru Pisarovine. Dok smo se vozili, upitale smo učenike što misle o cijeni ručka (55 kn) i cijeni soka (10 kn). Mnogi se nisu slagali s tim cijenama i tvrdili da je preskupo, a jedan je učenik čak izjavio da bi za 8 kuna u GETRO-u mogao kupiti dvije litre Pepsija. Poslije ručka otišli smo u Donju Kupčinu u razgledavanje Zavičajnog muzeja.
U kuće smo ulazili po petnaestak učenika tako da smo se dobar dio vremena posmrzavali vani čekajući na red. I tamo smo čuli sličnu priču kao i u Mlinarevoj hiži i školi i to su nam bile jedine zamjerke ovog izleta. U početku su mnogi mislili da će im na ovom izletu biti dosadno i njihova očekivanja nisu bila velika. No, na kraju izleta se ispostavilo da su svi puno naučili, bili oduševljeni izletom i dobro se zabavili.
Na kraju smo se svi vratili kući umorni, ali puni novog znanja.

„Dora i Dorja reporterke“
Dora Murtić i Dorja Cepetić, 8.c

INTERVJU S VOZAČEM AUTOBUSA IVEKOM GABAJEM

-vozač autobusa Ivek Gabaj,star 31 god.
-datum: 11.11.2011.
- intervjuirao Nikola Anić, 8.c

Koliko se već dugo bavite ovim poslom?
Nauči sam voziti kad mi je bilo 14 godina. Putnike sam autobusom počeo voziti tek kada sam dobio vozačku dozvolu, znači nekoliko godina kasnije...

Koji je povod, razlog vašeg bavljenja ovim poslom?
Najviše moji korijeni, naime moj otac je također vozio autobus cijeloga
života i volio je to isto kao što i ja volim danas. Također su važni ekonomski razlozi jer bolje je svoje vrijeme provoditi nešto radeći i preživljavati, a ujedno i uživati u tome što radiš nego trošiti dane za ništa.

Koliko često putujete tjedno, mjesečno i godišnje?
To najčešće ovisi o agenciji za koju radim. Tako ima od jednodnevnih pa do desetodnevnih izleta. Godišnje provedem oko otprilike 6 mjeseci na cesti. Vozim i po drugim državama Europe, ali nikada na neki duži period, obično oko desetak dana.

Koliko često putujete izvan Hrvatske kao vozač autobusa?
Ja bih rekao da je omjer putovanja unutar i izvan Hrvatske pola-pola.
Također, to isto ovisi o potrebama agencije.

Koliko često putujete izvan Hrvatske kao turist?
Izvan Hrvatske kao turist putujem jako rijetko, gotovo nikad. Kao turist se najčešće vraćam iz Pule. Tamo radi moj kolega i ja njegov autobus dovezem s putnicima iz Zagreba. On ga preuzima i ja se vraćam u Zagreb drugim autobusom. To mi je uvijek vrlo neobično jer ja ne upravljam tim autobusom i mogu se potpuno opustiti što mi se inače dok vozim nikada ne događa.

Kako provodite slobodno vrijeme dok turisti razgledavaju znamenitosti destinacije?
Dok turisti razgledavaju znamenitosti grada koji posjećujemo, ja se prvo pobrinem za parking jer autobus nije malo vozilo kao automobil pa je za njega teže pronaći parkirno mjesto. Zatim pregledam razinu ulja i goriva u motoru te pripremim autobus za sljedeću vožnju. Ponekad se prošetam i pogledam znamenitosti tog mjesta ali vrlo rijetko jer nemam dovoljno vremena. Prije nekoliko godina sam tako išao razgledati Markov trg i vodene ulice u Veneciji pa sam zakasnio par minuta i putnici su me čekali ispred autobusa, pa sad više ne razgledavam.

Tko su vam najčešći putnici u autobusu?
Najčešće vozim školske izlete i strane turiste koji razgledavaju naljpše krajeve Hrvatske.

Kako se putnici ponašaju u autobusu?
Neki rade nered, a neki ne. Meni je najbitnije da ne naprave veliki nered na jednodnevnim izletima jer onda ja moram autobus čistiti do kasno u noć, a često mi se događa da zbog toga spavam dva i pol sata pa i manje. Meni kao vozaču svi putnici su jednaki, a sve ostalo ovisi o njihovoj kulturi i ponašanju. Japanci i Kinezi imaju tri vrline; kulturu, točnost (nikad ne kasne) i čistoću i uvijek mi je užitak voziti ih. Dok su s druge strane Turci i Židovi potpuna suprotnost; viču i deru se po autobusu, svoje smeće nikada ne pokupe i ostave ga razbacanog po autobusu i što me nekako najviše smeta i uvijek kasne te su im grupe razbacane pa dolaze svakih pet minuta.

Koje je vaše mišljenje o poslu kao vozača autobusa?
Posao je jako stresan jer ipak je vozač odgovoran za pun autobus ljudi i nje nimalo lako riješiti se straha od nezgode i slično. Zato smatram da je posao premalo cijenjen jer se od vozača očekuje da stalno ima punu koncentarciju i brzo vrijeme reakcije. Također, vozač nije samo obavezan paziti na cestu i promet, on u svakom trenutku mora znati što putnici rade i što se u autobusu događa.

Jeste li zadovoljni s plaćom s obzirom na stres i odgovornost posla?
S novcima nitko nije zadovoljan. Meni i da je duplo veća plaća ne bih bio zadovoljan, ali ovo što imam dovoljno je za preživjeti. Ja živim po izreci "Nije dovoljno za pokriti se, ali je dovoljno da se rastegne kako bi se pokrio".

Ima li koja zgoda koja vam se na putovanju dogodila da je nikada nećete zaboraviti?
Ima ih puno, no ispričat ću najzanimljivije. Dakle, prije par godina vozio sam Dinamove navijače na utakmicu u Ukrajinu. Ja vozim, danju i noću a oni iza mene divljaju. I tako stigavši u Ukrajinu tisuću petsto kilometara od kuće, nama se pokvari autobus. Bila je noć i zvali smo vučnu službu, no nitko nije znao pričati ukrajinski, osim jednog navijača koji nam je osigurao prijevoz i popravak autobusa. Već drugo jutro krenuli smo za Zagreb. Druga isto zanimljiva zgoda (nezgoda) je bila kad je dijete otvorilo gornji prozor i gurnulo glavu van pri punoj brzini autobusa. Nasreću, vidjeli smo ga na vrijeme i ja sam na razglas rekao da netko dijete spusti dolje. Njegova majka i on su tada došli naprijed i sjeli na sjedala pokraj mene. Tada sam stvarno imao jako jake živce i vrlo sam smireno postupio. Kasnije sam se pomolio kada smo stali i zaključao prozor.

REPORTAŽA S IZLETA

Sveta Jana je malo mjesto pokraj Jastrebarskog u podnožju Samoborskog gorja. E, baš tamo se uputio naš razred povodom Dana škole. Željeli smo ovaj, devetnaesti dan škole obilježiti na posve drugačiji način. Naši učitelji su osmislili za sve sedmaše i osmaše terensku nastavu kako bismo upoznali neke krajeve Lijepe naše, krajeve u kojima još nismo bili te proširili svoje znanje.Naš razred je krenuo u svetojanski kraj.
Većina nas je samo čula za Svetu Janu, znali smo da je u blizini Zagreba, ali gdje se točno nalazi znali su samo rijetki.
Stigavši na svoje odredište nakon kraće vožnje, primijetili smo da se u Svetoj Jani osjeća jesenski ugođaj. Brda su obojana žutim,smeđi i crvenim nijansama. Ljudi su u kućama jer je hladno i puše neugodni vjetar pa zbog toga sve nekako izgleda pusto.
Cilj našeg puta bila je poznata tvornica„Jane“,prirodne izvorske vode. Znamo je po onoj poznatoj reklami“Kad je piješ, osjećaš se bolje“. Ispred tvornice su nas srdačno dočekali radnici u svojim radnim kutama. Proveli su nas kroz pogon „Jane“ i objasnili nam kako tvornica funkcionira, kako to „Jana“ od izvora stiže do naših domova. Izvor Jane nalazi se na dubini od 800 metara i star je oko 7000 godina. Iz tog izvora crpi se voda od 2002. godine. Tvornica proizvede oko 14000 boca vode na sat. Posjet tvornici bio je zanimljiv i poučan. Meni se osobno jako svidjela tvornica, a jedan od razloga je taj što smo dobili besplatne proizvode tvornice, vodu i ledene čajeve.
No tvornica nije bila jedino mjesto koje smo posjetili. Autobus nas je odvezao do „Mlinarove iže“ u Dragi Svetojanskoj i do Zavičajnog muzeja u Donjoj Kupčini. Stigavši u Mlinarovu ižu, razgledali smo stari mlin u kojem je domaće stanovništvo mljelo žitarice za brašno od kojeg će poslije peći kruh, onaj stari domaći kruh koji je danas vrlo rijedak. Tu je i mala drvena kućica za mladence.Pred mlinom su nas dočekali mlinar i njegova žena.Bilo im je drago što smo došli jer se sve manje mladih zanima za nekadašnji nači života, za našu baštinu. Nažalost,sve manje ljudi zna kako su ljudi prije živjeli. Iz razgovora s njima saznali smo kako su to bila teška vremena.
Mukotrpno su radili i ustajali rano ujutro,već oko 5 sati. No nisu se žalili i s „guštom“ su obavljali svoj posao. Mlinarova žena nam je pokazala narodne nošnje ovog kraja istkane na tkalačkom stanu i kućicu koja je imala svega petnaestak kvadratnih metara,a bila je namijenjena mladencima. Kućica ima sve što je mladencima potrebno, krevet, stol, ormare i tkalački stan na kojem su žene tkale platno.
Pozdravili smo mlinara i njegovu ženu i uputili se u Donju Kupčinu u Zavičajni muzej. No to nije običan muzej, to je muzej na otvorenom. Na manjem zemljištu izložene su stare drvene kuće, staje,oruđe kojim su obavljali svoje svakodnevne poslove, kočije kojima su nekoć putovali i bunar iz kojeg su ručno vadili vodu. Muzej nam pokazuje kako su ljudi živjeli u prošlom stoljeću.
Nakon obilaska muzeja polako smo ulazili u autobus s novim spoznajama i novim znanjem koje smo stekli.
Iskreno da vam kažem mislio sam da će biti dosadno i da bi bilo bolje da sam u školi, no nisam bio u pravu. Bio je to jedan zanimljiv izlet na kojem sam se super proveo, ali i upoznao djelić hrvatske baštine.Nadam se da ću imati još prilike naučiti nešto novo o Hrvatskoj.

Lovro Bajramović, 8.c

U POSJETU ZAVIČAJNOM MUZEJU

Tog smo 11. 11. 2011. mi učenici 8.c i 7.d krenuli na jednodnevni izlet s profesoricama Muštrom i Babić,a u pratnji profesora Lulića. Program je bio stići u Svetu Janu te razgledati tvornicu izvorske vode“Jana“, potom posjetiti Mlinarovu hižu, a poslije ručka u restoranu „Jamnica“ razgledati zavičajni muzej.
Nakon dobrog ručka iz Pisarovine smo se uputili prema Donjoj Kupčini gdje se nalazi zavičajni muzej tog kraja. Pred muzejom nas je dočekala voditeljica muzeja, gospođa Anđelka čija je zadaća bila da nas provede kroz muzej i upozna s njegovim eksponatima.U njemu se čuva zbirka različitih predmeta ovog kraja. Tu su i starinske drvene kućice u kojima su ljudi nekoć živjeli. Veća drvena kuća katnica zove se čardak. U njoj su živjele velike i bogatije obitelji s puno članova. One siromašnije živjele su u prizemnicama ili komorama.Donji prostor kuće je služio kao spremište za pšenicu i suhu hranu. Tu se s druge strane prostorije držalo vino u drvenim bačvama. Na katu su se nalazile sobe s krevetima, za svaku obitelj po jedna. U drvenim škrinjama se čuvala odjeća, a obavezan namještaj svake sobe bio je stol. Tek su mali prozorčići osvjetljavali sobu pa je u njoj bilo prilično mračno.
Na starinskoj peći, tj. šporetu kuhalo se jelo, uz njega još nekoliko kuhača i tanjura. Za vrijeme ručka svaki član obitelji je imao žlicu, ali ne i tanjur. Svatko je svojom žlicom grabio hranu iz zajedničke zdjele na sredini stola.Majka je preko muževa ramena hranila sebe i dijete koje je držala u ruci.Žene su same brale ljekovite trave za čaj i spremale ostale začine. U takvim kućama je postojala i jedna mala sobica, služila im je kao zahod, u njoj su ukućani mokrili kroz jednu rupu u podu.
Malo dijete je imalo drvenu hodalicu privezanu za drveni štap da bi u njoj bilo sigurnije. Žene su same tkale i plele potrebnu odjeću.
Najstarija građevina u ovom muzeju na otvorenom je staja, izgrađena je 1782. godine. Kočije s drvenim kotačima su služile za prijevoz, a poslije su drveni kotači zamijenjeni gumenim. U početku su kao zaprega služili volovi, a kasnije konji.
Vodu su grabili iz dubokog bunara u dvorištu, no danas u njemu nema vode.
U drugoj kući je izložen alat kojim su obavljali različite poslove kao što je sijač kukuruza, tu je i čamac, zapravo izdubljeno deblo drveta koje je služilo kao čamac te ribolovne mreže. Najzanimljivije je bilo da su se te kuće mogle premiještati s jednog mjesta na drugo, to su činili majstori služeći se specijalnim spravama, oni su podizali, prevozili i spuštali čitavu konstrukciju kuće na željeno mjesto.
Često su muzeji zatvoreni prostori, a predmeti koje razgledavamo su iza debelih stakala. Ovaj je muzej posve drugačiji,sve što smo razgledali mogli smo i dodirnuti, stoga je on zanimljiviji, uz to nam je otkrio dio naše provijesti.

Nika Murtić, Anamarija Bonić, 8.c

TERENSKA NASTAVA; KRAPINA - TRAKOŠĆAN (Izviješće)

Već oko 7 sati toga dana, 11. 11. 2011. pred školom se okupilo sedamdesetka učenika osmih i sedmih razreda. Razlog opkupljanja učenika je bio odlazak na terensku nastavu u Krapinu.
U 07:30 svi su učenici bili na svojim mjestima u autobusu. Na put su krenuli u pratnji svojih razrednika.
Kako bi upotpunili svoje znanje i saznali još nešto više o Hrvatskom zagorju, posjetili su Muzej krapinskih neandertalaca, a poslije i dvorac Trakošćan. Nakon razgledavanja povijesne i kulturne baštine Hravatskog zagorja, ostalo je slobodnog vremena za druženje u prirodi.
Pri povratku u Zagreb atmosfera je u autobusu bila više nego dobra. Svi su se zabavljali na posljednjem dijelu svog putovanja
i sređivali svoje dojmove s izleta. Nakon gotovo cjelodnevnog izleta u poslijepodnevnim satima stigli su pred školu zadovoljni što je jedan nastavni dan bio potpuno drugačiji između onih 175 koliko ih školska godina broji. Ovaj izlet je pokazao da se uspješno učiti može i na ovaj način.

Bruno Ružić. 8.a

HRVATSKOM ZAGORJU U POHODE (komentar)

Neobično mi se svidjela ideja da Dan škole obilježimo jednodnevnim izletom.Svaki razred posjetit će neko drugo mjesto, a da bi taj dan bio radni za sve je organizirana terenska nastava. To znači da je svaki učenik ili grupa njih dobila određen zadatak kojem će se posvetiti tijekom izleta, a potom o tome izvijestiti u razredu. Moj zadatak je bio napisati komentar na sam izlet.
Moram priznati da mi se svidjela zamisao da moj razred posjeti Krapinu i razgleda Muzej krapinskog pračovjeka, a poslije i Trakošćan jer sam čula da je muzej odlično uređena, a ja volim razgledavati dvorce i sve što je naša baština. Krenuli smo rano ujutro što mi je predstavljalo problem zato što se ujutro teže budim, no ipak sam uspjela stići na vrijeme. Tijekom vožnje naš vodič nas je u busu upućivao što nam se nalazi s lijeve, a što s desne strane, tako smo upoznavali krajolik kroz koji smo prolazili.Lijepo je od njega što nas je želio nečemu naučiti, no nama baš nije bilo do slušanja povijesti i geografije u ovo hladno jesenje jutro, i to još u busu, mi smo se željeli zabavljati.
Stigavši pred muzej, morali smo vani, na hladnoći, pričekati petnaestak minuta da dođemo na red za ulazak. Prije razgledavanja muzeja pogledali smo kraći film o životu pračovjeka tako da smo si kasnije lakše mogli predočiti sve ono o čemu nam je vodič muzeja govorio. Predstavivši nam se, poveo nas je kroz muzej, govorio nam je o životu prvobitnih ljudi, upoznavao nas s izloženim predmetima i onime čemu su služili. Dobro je obavio svoj posao, a svakako treba spomenuti njegov „smisao“ za humor. U nekim nas je trenucima želio nasmijati, valjda zato što smo bili mlađi, no meni nijedna njegova šala nije bila smiješna.
Nakon obilaska muzeja, očekivao nas je dvorac u Trakošćanu. Odmah sam primijetila da je dvorac na priličnoj uzvisini te se do njega moramo penjati što mi baš nije bilo drago. No što je, tu je!!!Već sam spomenula da volim obilaziti dvorce i razgledavati ih. Nekoliko nas je zaostalo za grupom jer smo željeli pomnije pogledati izložene predmete tako da nismo čuli o čemu vodič govori. No imali smo mi svog vodiča, onog iz busa koji nam je ono najvažnije za svaku prostoriju što smo je razgledavali ispričao. Čini mi se da bi posjet dvorcu bio bolji bez vodiča te da nas nisu toliko požurivali, stoga nismo stigli pogledati ni proučiti ono što nas je zanimalo. Najbolji dio izleta je, barem meni, bila kratka šetnja oko jezera u podnožju dvorca. To veliko jezero okruženo šumom činilo mi se kao prizor iz bajke.
Cjelokupan izlet bih ocijenila čistom četvorkom zbog toga što su nas požurivali u razgledavanju, a neki dijelovi muzeja su bili dosadni. Bez obzira na moju ocjenu preporučila bih i drugima da posjete muzej u Krapini jer je stvarno zanimljiv te dvorac s kojeg se pruža prekrasan pogled na jezero, baš kao iz bajke.

Helena Leskovar, 8.a

Polazak je bio u pola osam ispred škole. Odredište nam je bila Krapina te Trakošćan. Prijevozno sredstvo autobus.
Najprije smo se uputili u Krapinu. Tu se nalazi Muzej krapinskih neandertalaca. Neandertalac je izumrla vrsta roda homo. U muzeju smo saznali mnogo toga o njihovom životu. Muzej je nov, moderan, tehnološki dobro uređen, predstavlja svoju gađu na posve drugačiji način od onoga koji smo dosad upoznali. Skulpture neandertalaca su bile tako dobro izrađene da su se doimale stvarnima. Posebno me se dojmio prijelaz preko leda jer smo prelazeći mogli čuti njegovo krckanje, time su posjetitelji storili stvarnu sliku života prije toliko tisuća godina.
Nastavak puta je bio prema dvorcu Trakošćan. Pješice smo se popeli na brežuljak na kojem se smjesti jedan od najljepših i najatraktivnijih dvoraca u Hrvatskoj. Izgrađen je u 13. stoljću, ali se mnogo puta dograđivao i proširivao. Svoj sadašnji izgled je dobio u 19. st. Kao što je mijenjao izgled, tako je mijenjao i vlasnike, posljenji vlasnik dvorca je bila obitelji Drašković.
Lovačka dvorana, viteška dvorana, glazbena salon, spavaonice, Julijanina soba samo su neki od prostora koje smo razgledali. Svaka prostorija je uređena u nekom drugom stilu, tako su se mijenjali stilovi: barok, rokoko, neorenesansa…
O dvorcu kruže različite legende s kojima nas je upoznao vodič.
Slobodno vrijeme do povratka kući kratili smo na obližnjim livadama i šetnjom uz jezero.
Svidjela su mi se oba mjesta koja smo posjetili. No, budući da sam u Trakošćanu već bila, više me se dojmio Muzej krapinskih neandertalaca u kojem sam vidjela mnogo zanimljivih izložaka te proširila svoje znanje. Organizacija izleta je bila dobra. Da se ne bismo gurali prilokom obilaska muzeja, podijelili su nas u dvije grupe što mi se svidjelo. Poslužilo nas je i vrijeme, ujutro je bilo nešto hladnije, no poslije je zatoplilo.
Mislim da bi ovakvih dana trebalo biti više. Nastava u ovom obliku tj. terenska nastava bi se trebala odvijati češće, a ne samo jednom u svakom polugodištu.Takva nastava proširuje naše znanje, budi u nama zanimanje i radoznalost za ono što uživo vidimo i čujemo, korisna je te na kraju pobuđuje veliku zainteresiranost među učenicima.
Josipa Bandić, 8.a

ŠTO SMO SAZNALI O KRAPINSKOM PRAČOVJEKU

Priča o krapinskom pračovjeku započinje 23. 8. 1899. kada je Dragutin Gorjanović- Kramberger na poziv Dominika Antolkovića posjetio nalazište na Hušnjakovu brdu, nadomak Krapine i proučio kosti i zube koji su tamo pronađeni. U jednoj spilji otkrivene su kosti pračovjeka te zubi životinja.To potvrđuje da prvotni ljudi nisu sahranjivali svoje pokojnike.Kada bi netko umro, odnijeli bi ga u spilju gdje bi pomoću kamenja urezivali crte na čelo da bi znali koliko ih je još ostalo. Oni su se jako brinuli jedni za druge, bili su uporni i hrabri u želji za preživljavanjem. Bavili su se lovom i skupljanjem šumskih plodova.
Dragitin Gorjanović Kramberger je podijelio neandertalce na nižu i višu razinu.Viši tip je imao odozgo plosnatu glavu, dugačku lubanju, produljeno lice i udove, dok je niži tip bio robusnije građe, kraćih udova, zdepastog tijela, oble lubanje i širokog lica.
Znanstvenici još uvijek ne znaju zbog čega je krapinski pračovjek nestao, izumro. Veliki dio pronađenih ostataka krapinskog pračovjeka s Hušnjakova brda je izložen u Muzeju evolucije u Krapini gdje ih mnogobrojni posjetitelji iz Hrvatske i svijeta dolaze razgledati kao što su to učinili učenici naše škole.
Petra Pušić, 8. a

povratak